Starenje
Zvuči nevjerovatno, ali u starom Rimu prosječan ljudski vijek trajao je 23 godine. Prije otprilike sto godina, prosječan ljudski vijek iznosio je oko 40 godina.
Vječna ljudska težnja bila je da žive što dulje, jer niko ne želi ostarjeti. Ali ipak, starenje je proces koji počinje rođenjem i traje cijeloga života.
U starosti se sve radnje i životni procesi u organizmu usporavaju. Gubi se tjelesna snaga, a moć osjetila popušta. Smanjuje se i tjelesna težina i visina. Vid gubi svoju oštrinu, osjetilo sluha slabi, kosa sijedi, a koža postaje opuštena i manje elastična.
Svi ljudi nestare istom brzinom, ali se neke promjene, do kojih dolazi u tkivima i organima, ne mogu izbjeći. Tako, na primjer, stanice bubrega, jetre, gušterače i slezene postepeno propadaju, zato što ih krvne žile ne snabdijevaju krvlju i hranom u dovoljnoj mjeri. Takođe propadaju štitnjača i druge žlijezde.
S godinama se počinje mijenjati sistem krvotoka, koji nije viče učinkovit kao nekada. To dovodi i do promjena u disanju. Istovremeno počinje degeneracija i propadanje kostiju, zglobova, kože, noktiju i zuba. Zato je u starosti neophodno promijeniti način života i ishrane.
Sve ove promjene su biološke i ne mogu se zaustaviti, budući da ostarjela tkiva i organi ne mogu više raditi punom snagom kao nekad. Kod čovjeka, koji umire u četrdesetoj godini obično postoji samo jedan uzrok smrti, a kod onoga, koji umire u devedesetoj, može ih biti više pa čak i petnaest uzroka smrti.