Rase medonosne pčele

U ranija vremena pčele su bile proizvod svoje okoline i uslova u kojima su živjele. Pčela kao biološko biće ne može se ni zamisliti bez svojih darova prirode, bez polja, šuma i voda. U tim uslovima je postala i opstala, sve dok čovjek nije počeo uticati na njenu sudbinu i geografsku rasprostranjenost.

Savremenim uzgojem i sve većim upoznavanjem njenih bioloških osobina čovjek nastoji služeći se selektivnim metodama unaprijediti daljnji razvoj pčelinjih rasa. Kao rezultat djejstva prirodnih i vještačkih uticaja danas imamo više raznih rasa pčele medarice. Tako se u svijetu rase pčele medarice dijele na evropske, orijentalne i afričke rase, tako da imamo četiri vrste i to:

  • Patuljasta pčela (Apis florea)
  • Džinovska pčela (Apis dorsata)
  • Indijska pčela (Apis cerana)
  • Medonosna pčela (Apis mellifica L.)

Prve dvije ne mogu se uzgajati u košnicama, jer žive slobodno u prirodi. Najčešće na grani nekog drveta na kojoj obično izgrade samo jedan sat. Indijska pčela je manja od medonosne i dosta joj liči, no i pored toga ne mogu se ukrštati međusobno. Za razliku od prve dvije vrste indijska pčela izgrađuje više satova i može se gajiti u košnicama, ali su prinosi meda vrlo mali.

Medonosna pčela je najznačniji insekt za čovjeka, zbog čega se gaji u čitavom svijetu, bez obzira na njeno porijeklo. Naročito je prisutna u Americi, Australiji, Istočnoj Aziji, mada se zbog njihove vrijednosti gaji i na svim dragim područjima.

U Evropi postoje različite rase medonosnih pčela koje se međusobno razlikuju po boji, građi tijela i ponašanju. Zbog nastojanja da se dobiju pčele sa što boljim osobinama vršena su razna ukrštanja pčela tako da su nastale razne ukrštanice i varijeteti. Za nas su važne samo evropske rase, a one su istovremeno prihvaćene i u cijelom svijetu.