Vatnajökull

Vatnajökull

Vatnajökull
Vatnajökull

Na Vatnajökullu, golemom islandskom ledenom pokrovu, ima gotovo isto toliko leda koliko i na svim ostalim europskim ledenjacima zajedno. Vatnajökull pokriva područje veličine polovice Walesa ili američke savezne države New Jersey, a s njegove glatke kape širi se desetak velikih ledenjaka.

Kad ga se promatra s obalne prometnice, Vatnajökull izgleda kao beživotna divljina. Iz podnožja koje pokrivaju crni šljunak, pepeo i pjesak, uzdiže se led i tvore široku bijelu plohu debljine 800 m, koja onemogućava bilo kakav život. No život ovdje ipak postoji, i to plameni, geološki život. Ova ledena pustoš neprestano raste, smanjuje se i pulsira u sporom a katkad i silovitom ritmu u kojem kuca srce vulkana.

Vatnajökullov nemir karakterističan je za islandski krajolik. Island je otok čija je površina gotovo jednako velika kao i površina Engleske, ali broj stanovnika odgovara gradu srednje veličine. Većina stanovnika živi u uskom obalnom pojasu. Islanda je geoliški nov otok i njegovo oblikovanje jos traje.

Nalazi se na bazaltnoj stijeni debljine 6,4 km koja je tokom posljednih 20 milijuna godina izlivena iz »vruće tačke« u središnjem atlantskom jarku, a to je duboka raspuklina koja je nastala kao posljedica polaganog udaljavanja Europe i Sjeverne Amerike pod udjecajem razmicanja kontinenata.

Površina Islanda vulkanska je stijena koju su izdubili ledenjaci debljine veće od 1,6 km tokom dva milijuna godina, koliko je trajalo posljednje ledeno doba, a završilo je prije otprilike 10 000 godina. U središtu zemlje nalaze se vulkanske planine, krateri i lava. Desetina kopna prekrivena je lavom koju je izbacilo 200 ovdašnjih vulkana, a jedno polje lave proteže se preko više od 2600 kvadratnih kilometara.

Island se prvi put spominje prije otprilike 1500 godina, i to u spisima sv.Brendana (oko.484.-578.), opata iz Clonferta u grofoviji Galway u Irskoj. On je navodno putovao u Ameriku oko 300 godina prije nego što su Vikinzi naselili Island (prema predaji to je bilo 874. godine). Jedno se vrijeme smatralo da je pripovijest o njegovom putovanju plod mašte, no danas većina naučnika vjeruje da je putovanje moglo biti stvarno.

Kad su Vikinzi stigli na Island, tlo je bilo pogodno za zemljoradnju. Ali od 14. stoljeća klima je na Islandu postala oštrija, ledenjaci su se pomakli, a količina leda u moru uvelike je porasla. Klima se poboljšala krajem 19. stoljeća, ali led i danas pokriva desetinu islandskoga kopna, tako da su površine pogodne za poljoprivredu ograničene.

Islanđani su oduvijek razumjevali promjenjivu ćud leda. U 18. stoljeću znanstvenik Sveinn Palsson rekao je »Led je po svojoj prirodi polutekuć i pluta ne otapajući se, poput smole«. Led se spušta u toplije doline brzinom od oko 800 m na godinu, i pritom se lomi i oblikuje ledenjačke pukotine prelazeći preko neravnih stijena. Kad na nižim nadmorskim visinama led dođe do temperature na kojoj se topi, za sobom ostavlja gomile kamanja, pijeska i šljunka koje je donio s planina.

Prema islandskoj poslovici, ledenjak vraća ono što uzme. Godine 1927. poštar John Palsson upao je u pukotinu zajedno sa svoja četiri konja dok je prelazio preko snježnog mosta na ledenjaku Breidamerkur. Sedam mjeseci poslije sva su trupla nađena na površini. Kružno kretanje leda na rubu ledenjaka, zbog kojeg led s vrha odlazi dolje a onaj s dna se uzdiže, iznijelo je trupla na vrh pukotine.