Najvažniji signali koje pčele u namjeri da pribave hranu iz prirode prepoznaju i pamte su olfaktorni signali. Hemijski signali poput mirisa mogu indirektno djelovati tako što mlade medonosne pčele pamte miris hrane kojom su hranjene u košnici. Kada prvi put izlete iz košnice kao radilice, pčele traže hranu sa istim mirisom. Pčele su sposobne da razlikuju i pamte veliki broj olfaktornih nadražaja i tako razdvajaju cvjetove u kojima ih očekuje nagrada u vidu hrane a u kojima ona izostaje. Boja cvijeta može biti opredeljujući faktor za posjetu medonosnih pčela biljci.
Boja kruničnih listića može da varira i najčešće zavisi od prisutnih pigmenata (flavonoida, karotenoida ili betalaina). Flavonoidi su najkoloritniji pigmenti. Na primjer, pčele rado posjećuju cvjetove volujskog jezika (Anchusa officinalis L.) koji ima vrlo uočljive tamnoplave vrhove kruničnih listića sa bjeličastim ili svjetloružičastim nijansama ka njegovom dnu. Ova raznobojnost kruničnih listića posljedica je prisustva antocijanina. Zahvaljujući ovom kontrastu cvjet se lako može uočiti sa velike daljine. Krunični listići su na vrhu krunice otvoreni tako da čine ravan plato na koji pčela lako može da sleti.
Međutim, ima biljaka koje imaju cvjetove čiji oblik podsjeća na trubu. Takav je slučaj na primjer sa cvjetovima volujskog jezika koji su cjevasti, duboki i relativno uski što su otežavajući faktori da medonosna pčela dođe do nektara koji se luči iz prstenastih nektarnih žlijezda oko plodnika na dnu cvijeta. Kod biljaka koje imaju cvjetove sakupljene u cvasti ili su cvjetovi sa velikim kruničnim listićima, lakše budu uočeni i češće posjećeni od strane oprašivača. Ako je dubina krunice cvjeta velika, kao što to može biti slučaj kod bijele djeteline (slika 1), tada medonosna pčela teže dolazi do nektara i smanjuje posjetu cvjetovima.
Cvjetovi proizvode različite mirise koji obično trebaju da privuku insekte oprašivače i neki od njih imaju izuzetno osjetljivo čulo mirisa. Kom mirisu i cvjetu će insekti dati prednost zavisi od vrste biljaka. Diferencijaciju izbora mirisa cvijeta medonosna pčela može vršiti i na nivou iste biljne vrste. Medonosna pčela slabo posjećuje cvjetove kruške zbog male količine izlučenog nektara po cvjetu i kaprilne kiseline u njemu koja repelentno djeluje na pčele. Ipak ona posjećuje cvjetove kruške zbog sakupljanja polena.
Sa druge strane pčele vrlo rado posećuju cvetove jabuke (slika 2). Miris cvjetova može varirati u okviru iste vrste biljaka. Tako mnoge različite orhideje imaju samo sebi svojstven miris tako da ih posjećuje samo jedna određena vrsta insekata. Zbog ovakvih slučajeva definisana je pojava “flower constancy” (cvjetna konstantnost) ili “pollinator constancy” (konstantnost polinatora).
Ona podrazumijeva stalnost posjete pojedinih oprašivača isključivo cvjetovima jedne vrste biljaka ili cvjetovima pojedinih biljaka unutar vrste. Insekti pri ovoj pojavi izbjegavaju posjetu cvjetovima drugih vrsta bilja koji bi potencijalno bili i bolji izvori nektara i polena od one koju trenutno posjećuju. Za ovu tzv. cvjetnu konstantnost koristi se i termin “loyalty of pollinator” (odanost oprašivača).
Kod različitih vrsta biljaka veličina pora na nektarnim žlijezdama nije ista i ona može uticati na veću ili manju produkciju nektara. Ova pojava može učiniti cvijet više ili manje atraktivnim za insekte oprašivače, a posebno za medonosnu pčelu. Pojedine vrste biljaka mogu biti oprašene samo u kratkom vremenskom periodu. Zato se lučenje nektara u cvjetovima može poklopiti sa terminom koji je najpogodniji za oprašivanje i na taj način se povećava atraktivnost za oprašivače.
Medonosna pčela je uglavnom «vjerna» posjeti cvijetu jedne iste vrste dok ne dođe do oplodnje. Na primjer jedna pčela može stalno posjećivati cvjetove jabuke, dok druga pčela iz istog pčelinjeg društva može posjećivati cvjetove maslačka u zasadu jabuke. Ovakvo ponašanje pčela može se promijeniti ako u cvjetovima jedne od navedenih vrsta izostane nagrada u vidu nektara.
Ako je cvijet biljke lako uočljiv, prijatnog mirisa za medonosnu pčelu i dovoljno velik i pogodan da na njega može lako da sleti i dopre do nektara i polena, za takvu biljnu vrstu potreban nam je manji broj pčelinjih društava za oprašivanje po jednom hektaru površine.