Rosopas (Chelidonium majus)
Najčešći domaći nazivi: lastvičina trava, rusa trava, zmijsko grožđe
Rosopas je trajna zeljasta biljka s razgranjenom stabljikom, visine 30 do 80 cm. Stabljika i listovi prošarani su rijetkim dlakama. Listovi su na donjoj strani više plavkasto-zeleni. Žuti su cvjetovi složeni u rijetke štitaste cvatove. Zdrobljena svježa biljka ima oštar i izrazito neugodan miris, dok je osušena biljka gotovo bez mirisa, a okusa je oštra, slana i gorka, koji se dugo ne gubi. Rosopas cvate od maja pa do kraja avgusta. Biljka raste na putovima, zapuštenim mjestima, uz ograde, plotove i zidove te među kamenjem. Biljka se bere u cvatu, u maju i junu, dok se korijen iskapa prije cvatnje u martu i aprilu.
Ubrana biljka se mora veoma brzo osušiti u hladu, a očišćeni korijen suši se na prozračnom mjestu nanizan na konac i obješen. Sigurno obilježje za rosopas je njegov sok koji kod trganja izlazi iz biljke i neposredno nakon toga trganja oboji prste crvenkasto. Cijela biljka sadrži ljekovit narandžasti sok. Vrlo je djelotvorna ljekovita biljka, ali je treba vrlo oprezno upotrebljavati jer je u većim količinama otrovna.
Rosopas je diuretičko i purgativno sredstvo. Preporučuje se onima koji boluju od reume i gihta. Rosopas liječi i pomaže kod niza bolesti – čisti krv i pomaže njezino obnavljanje, liječi jetru i žuticu, kurje oči i bradavice. Svježi sok i čaj imaju baktericidan i fungicidan učinak (protiv patogene gljivice Trichophyton).
Sve dijelove svježeg rosopasa iscijedimo i dobijemo žuti sok kojim mažemo kurje oči, kvrge od gihta, bolna mjesta od gihta i reume, te tako liječimo kožne bolesti. Bradavice koje često vidimo po rukama i koje se s vremenom umnažaju uklanjaju se svježim sokom: svaki dan ih premažemo svježim sokom. Liječenje traje 10 dana. Taj se sok može držati u hladnjaku (ne u zamrzivaču) i do 6 mjeseci.
Ako se može vjerovati legendi, rosopas tjera na plač čovjeka koji će umrijeti, a na smijeh onoga koji će ozdraviti.
Oprez! Sok od rosopasa je samo za vanjsku primjenu, preko kože.