Pčelinje žlijezde

Pčelinje žlijezde sa egzokrinim (spoljašnjim) lučenjem

Medonosna pčela (Apis mellifera – Linnaeus 1758) je jedan od najrasprostranjenijih i najpoznatijih insekata na planeti. Naučnici pretpostavljaju da na zemlji živi između dva i dvadeset miliona vrsta insekata.

Medonosna pčela nastanjuje najveći dio planete, njen značaj je neprocjenjivo važan za produžetak mnogih biljnih vrsta, održivost biodiverziteta kao i za ekonomsku dobit koja se ostvaruje polinacijom i koja je mnogostuko veća od dobiti pri proizvodnji meda i ostalih pčelinjih proizvoda.

Iako je pčela jedan od najpoznatijih insekata, većina ljudi ne zna mnogo o njoj. Čak i većina pčelara, kako hobista tako i profesionalca, tragajući za raznim apitehnikama i načinima da povećaju prinose meda, često zanemaruju da istraže i saznaju nešto više o anatomiji i fiziologiji medonosne pčele.

Anatomija i fiziologija medonosne pčele je intenzivno izučavana tokom XX vijeka. Ovim pitanjem se bavio veliki broj naučnika širom svijeta i zahvaljujući njihovim istraživanjima danas imamo veoma precizne definicije građe i razvoja medonosne pčele.

Među najpoznatijim naučnim radovima iz oblasti pčelarstva jeste istraživanje austrijskog entomologa Karla Ritera fon Friša (Karl Ritter von Frisch), za proučavanje društvenog ponašanja životinja, naročito za objašnjenje „plesnog jezika“ pčela. Za ovaj rad Friš je sa saradnicima (Nikolaas Tinbergen i Konrad Lorenz) dobio Nobelovu nagradu.

Rad i funkcija žlijezda je od ključnog značaja za život i opstanakpčela. Upoznavajući funkciju žlijezda možemo prilično jasno doći do saznanja o mnogim procesima ne samo kod pčela već u samoj košnici ali i van nje. Za sada je poznato da pčela ima 15 žlijezda sa spoljašnjim lučenjem.

Različite kaste pčela (matica, trut i radilica) nemaju iste žlijezde ili imaju žlijezde na istom mjestu u organizmu ali sa različitim funkcijama, odnosno luče različite hemijske produkte. Ovdje ćemo pokušati da objasnimo ulogu i funkciju par osnovnih žlijezda ako ih uopšte možemo dijeliti na osnovne i sporedne.

Žlijezde pčela

Podždrijelna (hipofaringalna) žlijezda

Podždrijelna (hipofaringalna) žlijezda se nalazi u glavi pčele i to samo kod radilice i njena osnovna funkcija je da luči mliječ. Ova žlijezda luči mliječ samo kod mladih pčela, dok kod starijih pčela starosti između 15 i 25 dana luči enzime: invertazu, amilazu i oksidazu.

Kad smo kod ova tri enzima onda da kažemo i to, da se oni zaslužni za razgradnju složenih u proste šećere kao i za dugotrajno čuvanje meda. Početak lučenja mliječi kod radilica je sa nekih pet-šest dana života. Sa daljim starenjem radilice, preko 25 dana starosti, ova žlijezda zakržlja i nema više funkciju.

Jedino u slučaju vanrednih okolnosti kao što je gubitak matice, hipofaringalne žlijezde mogu ponovo da se aktiviraju i da služe za proizvodnju mliječi. Sad ćemo samo reći da je mliječ najmoćniji poznati stimulator plodnosti!

Vilične (mandibularne) žlijezde

Vilične (mandibularne) žlijezde se takođe nalaze u glavi radilice. Njene funkcije su različite i u skladu sa starošću radilice, mijenjaju funkciju. Kod mladih pčela, mandibularne žlijezde imaju funkciju proizvodnje određenih komponenti mliječi dok starenjem pčela gube tu funkciju i postaju centar za lučenje određenih feromona, prije svega „alarmnog“ feromona.

Znači, u prvim danima života radilica (početak lučenja mliječi je peti – šesti dan života) ove dvije žlijezde (hipofaringalna i mandibularna) su zadužene za proizvodnju matičnog mliječa kojim se hrane larve radilica, trutova i matica. Za razliku od radilica i trutova, matica se tokom čitavog svog života hrani mliječom.

Ovdje moramo navesti jedan važan detalj a to je da sastav mliječi kojim se hrane larve radilica i trutova nije isti kao mliječ kojom se hrane larve budućih matica. Mliječ sa kojom se hrane larve budućih matica je nekoliko puta bogatija produktima mandibularnih žlijezda, odnosno ova mljieč je hranljivija.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja, došlo se do zaključka da postoje četiri vrste mliječi. Jednu od tih vrsta čini isključivo produkti mandibularnih žlijezda dok su ostale tri vrste mješavine izlučevina ove dvije žlijezde ali u različitim odnosima mliječi. Obroci koje dobijaju larve sve tri kaste su različiti, kako po količini tako i po vrsti (sastavu) mliječi. Na koji način radilice određuju vrstu hrane nauka do sada nema odgovor.

Obzirom da se od svakog oplođenog jajeta, odnosno kasnije larve može izvesti matica (osim ako larva nije starija od tri dana) radilice tačno znaju koju vrstu hrane daju potencijalnim maticama. Larve budućih matica prva tri dana se hrane mliječom koji je produkt mandibularnih žlijezda, nakon trećeg dana ove larve su predodređene da budu matice.

Nakon trećeg dana dobijaju mješavinu mliječi mandibularnih i hipofaringalnih žlijezda u odnosu 1:1. Larve koje će se razviti u radilice prva tri dana se hrane manje hranljivim mliječom a nakon toga dobijaju obroke sa dodatkom polena da bi petog dana prestale da dobijaju mliječ i dalje se nastavljaju hraniti kombinacijom polena i meda. Istraživanja govore da sadržaj komponenti o kojima smo govorili može da varira do 10%.

Poznavanje ovih detalja naročito je važno za pčelare koji se bave uzgojem matica, jer poznavanjem fiziologije pčelinjeg legla, dolazi se do ključnih detalja koji su naročito važni za razvoj odnosno kvalitet budućih matica.

Na primjer, kod uzgoja matica, ako presadimo larvu staru dva ili više dana, ona je u velikom zaostatku jer su upravo ta prva dva dana njenog života ključna zbog ishrane mliječom mandibularnih žlijezda. I ne samo to, veoma je važno da od samog početka larva buduće matice dobija izuzetno obilne porcije mliječi (da plivaju u mliječi) što nije slučaj kod larvi radilica.

Zbog ovoga, propisana tehnologija kod uzgoja matica predviđa izolovanje majke matice kako bi presađene larve imale istu starosnu strukturu. Da bi radilice proizvodile mliječ potrebno je da imaju na raspolaganju dovoljne količine kvalitetnog polena i meda. Ovdje je prije svega važno da društvo raspolaže sa dovoljnim količinama polena, posebno u toku sezone kada se sprema odgajanje zimskih pčela.

Voštane žlijezde

Voštane žlijezde su smještene na donjoj strani stomaka radilica, postoje četiri para i kao što je poznato imaju funkciju lučenja voska. Voštane žlijezde počinju sa lučenjem voska negdje poslije sedmog dana života pčele. Ove žlijezde su u obliku anatomskih ulegnuća tzv. anatomska ogledala.

To su u stvari kalupi za izlivanje voska koji se luči upravo u ogledalima. Kad se vosak izluči u ogledala stvaraju se ljuspice koje pčela prihvata nogama i stavlja u usni aparat radi dorade odnosno natapanja pljuvačkom. Tek nakon toga vosak je spreman da se ugrađuje odnosno da se od njega izrađuje saće.

Vosak je vrlo komplikovana smješa organskih jedinjenja a sam proces dobijanja je takođe veoma komplikovan. Ovo posebno iz razloga što je vosak nerastvoriv u vodi a dobija se iz organizma koji u sebi ima veliki procenat vode.

Nasonovljeva (mirisna) žlijezda

Nasonovljeva (mirisna) žlijezda se nalazi na leđnoj strani radilice i ima funkciju lučenja mirisnih jedinjenja. Poznato je da luči sedam jedinjenja koje u zavisnosti od potrebe oslobađa. Primarni cilj ove žlijezde jeste navođenje ostalih pčela na cilj. Cilj može biti izvor nektara, voda, neprijatelj itd.

Arnhartove (tarzalne) žlijezde

Arnhartove (tarzalne) žlijezde se nalaze na posljednjem nožnom segmentu svih šest nogu. Ove žlijezde takođe luče mirise kojima se ostale pčele obavještavaju o stanju medenja biljaka, odnosno markiraju se cvjetovi koji su već posjećeni i daje se informacija ostalim pčelama da je cvijet već posjećen. Ovi mirisni tragovi su privremeni tako da nakon sljedećeg lučenja nektara biljka gubi miris tarzalne žlijezde.

Otrovna žlijezda

Otrovna žlijezda je u stvari aparat žaoke koja je razvijena kod radilice i matice. Sastoji se od mjehura u kom je otrov (apitoksin) mišića i žaoke. Osnovna uloga ovog aparata jeste odbrana. Žaoka kod radilice ima zaperke tako da prilikom uboda pčele žaoka ne može da se izvadi već za sobom vuče djelove unutrašnjih organa za koje je vezana.

Na žalost to za pčelu znači smrt. Kod matice, žaoka nema zaperke i prilikom uboda može da se vadi. Matica žaoku koristi isključivo u samoodbrani od druge matice, veoma rijetko se desi da ubode čovjeka a to se, eventualno, desi tokom obilježavanja.

Na osnovu ovog kratkog podsjećanja o funkciji i značaju nekih pčelinjih žlijezda možemo zaključiti da je veoma važno znanje o njihovim karakteristikama. Žlijezde se svrstavaju u jednu kategoriju organa ali svaka ima svoju posebno ulogu, koja, svaka na svoj način, uređuje veoma važna poglavlja u životu pčelinjeg društva.