Orjentacija pčela u okolini
Pčele se postepeno upoznavaju s okolinom. Još dok vrše poslove samo unutar košnice, izlijeću povremeno pred nju radi orijentacije. Vidimo ih kako lete pred košnicom s glavom okrenutom prema njoj. Kasnije ti krugovi leta bivaju sve veći, pčela se postepeno upozna s okolinom u većoj udaljenosti, i dobro se vani snalazi.
Pčele dobro upamte mjesto svoje košnice i pri tom se ravnaju po raznim objektima u okolini. Maknemo li košnicu s njezina mjesta samo za koji metar, pčele će, vraćajući se s paše, neprestano dolijetati baš na ono mjesto gdje je košnica prije stajala. Tek nakon duljeg vremena, ako je košnica sasvim blizu, one je pronađu i uđu u nju.
Stoga se u aktivnom razdoblju ne smije košnica micati sa svojeg mjesta na kratku udaljenost, a ne smije se mijenjati ni njihov redoslijed u smještaju. Ako su košnice posve blizu jedna uz drugu i ako su međusobno jednake, mogu pčele razmjerno često zalutati, pa na povratku s paše neulaze u svoju košnicu, već u susjednu. Pčele druge košnice primaju mirno takve zalutale pčele koje donose hranu.
S higijenskog stajališta takvo zalijetanje pčela u tuđe košnice nije poželjno. Stoga je bolje da košnice nisu smještene u pravilnom redu jedna uz drugu, već je bolje da su nešto razmaknute, a ako je moguće, i nepravilno poredane.
Pčela je, dakle, u velikoj mjeri tačno priviknuta na mjesto svoje košnice. Na tu činjenicu moramo misliti kad selimo pčelinje zajednice. Premjestimo li koju košnicu na drugo mjesto unutar kruga pčelinjeg leta, pčele će se, koje su orijentirane u ovoj okolici, vraćati na mjesto na kojem je prije stajala košnica. Tek ako pčele preselimo izvan toga kruga s kojim su one upoznate (praktički na udaljenost veću od 3 km), one se moraju najprije upoznati s novom okolinom i vraćat će se u svoju košnicu na novome mjestu.
Za snalaženje u prirodi pčelama veoma dobro služi i boja. One dobro razlikuju žutu, modru, bijelu i crnu boju, i to i na veće udaljenosti. Pčela po boji pronalazi cvjetove u prirodi, a po boji lako nađe i svoju košnicu. Veoma je dobro da su prednje strane košnica, koje su poredane jedna uz drugu, abojene bojom, jer će ih tako pčele lakše naći. Iskustvo je pokazalo da se pčele manje zalijeću u susjedne košnice, ako su košnice obojene, a i matica na povratku s parenja lakše pronađe svoju košnicu.
Pored boje služi pčelama za snalaženje i miris. Za pronalaženje košnice služi joj miris njezine zajednice. Na letu košnice često se vide pčele koje, okrenute glavom prema letu, lepezaju krilima, s uzdignutim zalkom, uz ispupčenu i otvorenu mirisnu žlijezdu.
To čine u velikom broju naročito onda kad je potrebno da posebno označe svoju košnicu (npr. u prvim proljetnim danima kad se orijentiraju u okolini, nadalje u roju koji je stavljen u novu košnicu, i kad smo preselili košnicu na drugo udaljenije mjesto). Pri sakupljanju nektara i peluda ima miris cvijeta važnu ulogu. Iz daljine se pčela orijentira po boji, a iz blizine po mirisu.
U jednoličnim krajevima, gdje nema objekata po kojima bi se mogle orijentirati, pčele pronalaze svoju košnicu na taj način da upamte njezinu udaljenost od izvora hrane, a smjer leta određuju prema smjeru sunčanih zraka. Kad je nebo pokriveno oblacima, pčele se mogu orijentirati po ultraljubičastim zrakama koje djelomice prodiru i kroz oblake.
U pronalaženju izvora hrane pčelama dobro služi i pamćenje vremena. Javlja li se neka paša redovito u određeno doba dana, pčele će uvijek u velikom broju baš u to doba dolijetati na to mjesto.
Rad pčela sabiračica. Poslije radova koje su pčele radilice vršile u košnici prelaze one na rad izvan košnice, a to se zbiva oko 20. dana života. To dakako nije čvrsto određen rok, već on može biti pomaknut nešto naprijed ili natrag, što zavisi o klimatskim. i pašnim prilikama. Za jake nektarne paše radilice izlijeću već u mlađoj dobi.
Glavni rad pčela sabiračica izvan košnice sastoji se u sakupljanju hrane: nektara (i drugih slatkih sokova), peluda i vode. Taj rad traje od ranog proljeća do kasne jeseni, a najin.tenzivniji je za vrijeme bujnog procvata prirode. Te radove one ne vrše redom, već se prema prilikama prihvate jednog ili drugog. Kad su pristupile jednotn od navedenih radova, obično ostanu pri njemu dok izvor hrane traje.
Prema potrebi mogu prijeći i na koji drugi rad, a po povratku starih prilika mogu se opet prihvatiti onog prijašnjeg. Pčele prema bogatim izvorima hrane pokazuju stalnost. Ako je pčela, npr., počela skupljati nektar s jedne vrste cvijeta, oblijeće cijelog dana, a i idućih dana, samo cvjetove te vrste, i to dotle dok ti cvjetovi izlučuju nektar.
Za slabe paše ta je stalnost prema određenoj vrsti cvjetova slabija, pa pčele mogu prelaziti i na druge cvjetove. Na dobroj paši pčele ne lete dalje od 1,5 do 2 km od košnice. Tek za loše paše, u potrazi za hranom, lete i dalje (3 do 4 km, a i više). Opaženo je da sabiračice one izvore hrane koji su bliži košnici posjećuju više ujutro, a one udaljenije poslije podne.
Za vrijeme loših vremenskih prilika ili u bespašno doba sabiračice ne izlijeću ili izlijeću tek u malom broju. Ali te se pčele ne prihvaćaju posla u košnici, već besposleno sjede na saću. Promatrajući radilice u satnoj košnici, a isto tako i intenzitet rada pojedine sabiračice izvan košnice, može se općenito reći da je mišljenje o velikoj marljivosti pčela pretjerano.
Pčele sišu nektar pomoću rilca i prenose ga u košnicu u svom mednom mjehuru. Računamo li da u pun medni mjehur stane oko 50 mm³ nektara, to je za 1 kg nektara potrebno oko 15 tisuća punih mjehura (dakle isto toliko letova), a za 1 kg meda 3 puta toliko.
No kako je medni mjehur rijetko posve pun, a na dalekom letu potroši se nešto nektara i za potrebe pčelinjeg organizma, to možemo zaključiti da je za jedan kilogram meda potrebno oko 100 do 150 tisuća pčelinjih letova. Radi sakupljanja nektara pojedina pčela izlijeće prosječno 10 puta na dan, a svaki let traje prosječno oko pola sata.
U dobrim pašnim prilikama pčele mogu unijeti u košnicu i po nekoliko kilograma nektara na dan. Pčele u povoljnim prilikama skupe više meda nego što im je potrebno u razdoblju rada i u toku zimovanja. Suvišak meda može pčelar oduzeti, i u tome se i sastoji cilj praktičnog pčelarstva. Taj suvišak iznosi kod nas u prosječnim pašnim prilikama oko 10 do 20 kg po košnici na godinu. To je, dakako, različno u raznim godinama.
U veoma dobrim pašnim prilikama i uz odgovarajući način pčelarenja, naročito seljenjem pčela na dobru pašu, može taj prinos meda doseći i oko 50, pa i 100 kg godišnje. U nepovoljnim prilikama moramo pčele naprotiv hraniti šećernom otopinom.
Prilikom sakupljanja peluda, pčela ga navlaži bilo medom koji je donijela u svom mednom mjehuru, bilo nektarom od biljaka koje posjećuje. Sakupljeni pelud pčela posebnim radom svojih nogu sprema u košaricu s vanjske strane goljenice trećeg para nogu i unosi ga u košnicu. Prosječna težina tovara peluda na jednoj nožici iznosi 8 do 12 mg. Sabiračica koja sakuplja pelud boravi izvan košnice oko 10 minuta, dakle znatno kraće nego sakupljačica nektara.
U jednom tovaru nalazi se obično samo jedna vrsta peluda. Da se napuni jedna stanica saća, treba oko 18 tovara peluda. Pelud sadrži veoma vrijedne hranjive sastojine (prije svega bjelančevine, vitamine i minerale) pa je stoga veoma važan faktor u uzgoju ličinki, a ima i veoma jak utjecaj na fiziološko stanje odraslih pčela (razvoj mliječnih i voskovnih žlijezda, a i masnog tijela).
Pčela unosi vodu u svom mednom mjehuru. Za tu svrhu može izvršiti i oko 50 letova na dan.
Pored hrane pcele unose u košnicu i propolis. To je smeđezelenkasta smolasta tvar koju pčele skupljaju s raznoga smolastog drveća i donose u košnicu u košaricama stražnje noge kao i pelud. Toj smolastoj tvari primiješane su i razne druge tvari (vosak, pelud, čađa i dr.).
Tu smolastu tvar s drveta pčela skida svojim čeljustima, pa je pomoću četkica stopala prve i druge noge otprema natrag i s vanjske strane utisne u košarice zadnjeg para nogu. Kad se sabiračica vrati u košnicu, kućne pčele skinu joj tovar propolisa i odnose ga na mjesto koje žele zalijepiti.
Propolisom pčele lijepe sve pukotine u košnici i premazuju unutrašnje stijene košnice. Okviri saća u košnici obilno su zalijepljeni na mjestu gdje se dodiruju podloge. Ugine li koja životinjica u košnici, a pčele je zbog njezine veličine ne mogu iznijeti, oblijepe je propolisom, te je na taj način izoliraju. Propolis skupljaju pčele za toplijih dana, osobito na koncu ljeta ili pod jesen poslije glavne paše.
Pčele sabiračice vrše i druge funkcije. Poredane u redove na poletaljci, okrenute prema letu, lepezaju krilima i time izmjenjuju zrak u košnici. To naročito vrše za vrijeme vrućih ljetnih dana, pa i za vrijeme jake nektarne paše. Među starije pčele idu i tzv. pčele strugačice koje na poletaljci prave ritmičke kretnje naprijed i natrag, a i one pčele koje se za toplih dana skupljaju izvan košnice pred letom gdje čine takozvanu bradu. Pčele sabiračice mogu vršiti i funkciju stražarica.
S vremenom, u radu, radilice gube dlačice, pa starije sabiračice imaju češće gotovo crn izgled. Starije radilice lakše su od mlađih i teže oko 75 do 85 mg.
Duljina života radilica zavisna je o intenzitetu njihova rada. Što više radilica radi, to je njezin život kraći. U ljetno doba, za vrijeme jakih paša i intenzivnog rada, radilice žive tek nekoliko tjedana (4 do 6). Za vrijeme aktivnog razdoblja, kad radilice izlijeću (od ranog proljeća do kasne jeseni), one ugibaju vani u prirodi daleko od svoje košnice.
Iako ljeti ugiba dnevno i preko tisuću radilica, ipak se u košnici i oko nje obično ne nailazi na mrtve pčele. Kad je rad pčelinje zajednice manji, a naročito zimi kad pčele gotovo posve miruju, život je pčela dulji i traje nekoliko mjeseci, tako da jesenske radilice žive do proljeća, kad postepeno ugibaju.