Prehlađeno leglo
Za pravilan razvoj legla najpogodnija je temperatura od 34 do 35 °C. Da bi pčele tu temperaturu leglu i osigurale, one ga za hladnijeg vremena, gusto poredane, pokrivaju svojim tijelima, a za vrućih dana živo lepezaju krilima da pretopli zrak izmijene hladnijim. Na jaje djeluje niža temperatura to štetnije, što je jaje starije, tj. što je razvoj embrija u njemu dalje napredovao, dok su nepoklopljene ličinke mnogo osjetljivije od kukuljica.
Sniženje temperature usporuje razvitak embrija u jajetu. Na temperaturi od 30 do 31 °C razvitak embrija produžuje se za 12 i više sati. Ličinke koje se izlegu iz takvih jaja razvijaju se polaganije, te cjelokupni razvoj do gotove pčele radilice traje duže no obično.
Mali pad temperature (do 32 °C) ne djeluje štetna na ličinke i one se normalno razvijaju. Na nešto nižoj temperaturi (28 – 30 °C) leglo se doduše još razvija, ali su pojedini dijelovi tijela izleženih pčela zakržljali. Na stalnoj temperaturi od 26 °C veći dio legla ugiba već u stadiju ličinke. Držimo li ličinke na sobnoj temperaturi (18 – 20 °C), one počinju ugibati već iza dva dana.
Faktori koji u pčelinjoj zajednici dovode do sniženja temperature dovode često istovremeno i do poremetnja u prehrani ličinki. Čim ličinka izađe iz jajeta, treba je hraniti. Pčele hraniteljice donose ličinki hranu neprekidno cijelog dana. Tvrdi se da one mladu ličinku u prvih 6 dana, dok je stanica otvorena, pohode oko 8.000 puta. Ličinke, hranjene dobrom i obilnom hranom, rastu veoma brzo. Stoga je lako razumljivo da će već i manje poremetnje u prehrani ličinki izazvati zastoj u njihovu razvoju, a jače poremetnje i njihovo ugibanje.
Do prehlade legla i do njegove slabije prehrane može doći iz više razloga. Jedan od tipičnih slučajeva može se zbiti u ranom proljeću kada vanjska temperatura naglo padne, pa su pčele prisiljene da se ponovo stisnu u klupko da bi održale potrebnu temperaturu.
Leglo koje se nalazi više prema periferiji saća ostaje zbog toga nepokriveno i izloženo djelovanju niske temperature. Na tim područjima pčele ne hrane ličinke jer ne mogu napustiti klupko. Stoga na tim mjestima ličinke ugibaju zbog nedostatka topline i hrane. U takvim slučajevima nalazimo na saću karakterističnu sliku. U sredini saća, gdje se nalazilo pčelinje klupko, nalazimo normalno zdravo leglo, a na perifernim dijelovima saća leglo je uginulo.
Do takvih pojava u pčelinjoj zajednici dolazi i tada, kad naglo ugiba veliki broj pčela, pa preostale pčele ne mogu u dovoljnoj mjeri grijati i hraniti ličinke. To se često događa prilikom raznih otrovanja pčela i kad pčele obole od nozemoze.
Dakako, u ovakvim slučajevima promjene na leglu veoma su različite, što zavisi o jačini utjecaja štetnih faktora. Poremetnje u razvoju legla može uzrokovati i sam pčelar koji, otvarajući košnicu za hladnog vremena, izlaže saće s leglom utjecaju nepovoljne temperature.
Promjene na uginulim ličinkama nisu posebno karakteristične. One se rastvaraju, gube bijelu boju i sedefast sjaj, i poprimaju najprije žućkastu boju. Kasnije mlađe ličinke postaju crnosmeđe do crne, a starije ličinke sivosmeđe do izrazito smeđe.
Neke se ličinke odmah osuše i postaju mrvičaste, a neke se rastvaraju u kašastu gnjecavu masu, što je većinom u vezi s razmnažanjem nekih bakterija u njima. Kukuljice rjeđe ugibaju. Ako uginu, osuše se i požute. Uginulo leglo većinom je bez mirisa, a katkad zaudara kiselo.
U lakšim slučajevima stanje u pčelinjoj zajednici brzo se normalizira. Pčele iščiste uginule ličinke, a nove neće ugibati ako su prestali djelovati nepovoljni uzroci. U težim slučajevima valja da sam pčelar pripomogne. U prvom redu valja suziti plodište da pčele mogu pokriti cijelo saće i grijati leglo. Za hladnog vremena valja košnicu utopliti, a ako je potrebno, valja pčelama dodati hrane.