Grinjavost
Grinjavost je prijelazna nametnička bolest odraslih pčela, a uzrokuje ju mala grinja Acarapis woodi. Ta se grinja razmnaža i živi u prvom paru pčelinjeg dušnika koji ošteti i začepi. Napadnute pčele ne mogu uzletjeti, i padaju na tlo pred košnicom gdje ugibaju.
Bolest se javlja gotovo u svim evropskim zemljama, a u našoj je prvi put utvrđena god. 1954, u graničnom području prema Austriji.
Uzročnik
Ta je grinja velika oko 1/10 milimetra (mužjak je manji od ženke), i ovalnog je oblika. Ulazi u prvi par dušnika na prsima pčele, te se u njemu dalje razmnožava. Može ući u dišne vreće glave, prsiju, a iznimno i zatka. Grinja probada stijenku dušnika i siše pčelinju krv.
Ženka u dušniku snese 6 -10 jaja iz kojih nakon 3 – 4 dana izlaze ličinke. Cijeli razvoj grinje traje obično 2 tjedna. U jednom dušniku može se razviti i po nekoliko generacija, pa se u njemu može naći i do 100 živih grinja. U izuzetnim slučajevima, kad grinja ne može ući u dušnik starije pčele, ona se naseli na korijenu krila koji može ubodima oštetiti.
Pored ove grinje koja živi u dušniku (tzv. nutarnja grinja) mogu se na pčelama naći i vanjske grinje koje žive na površini njezina tijela. Ove grinje ne ulaze u dušnik i ne izazivaju bolesne promjene. Često ih u većem broju nalazimo u posve zdravim pčelinjim zajednicama.
Znakovi bolesti
Nutarnja grinja ulazi kroz odušak u prvi pčelinji dušnik. Važno je znati da grinja može prodrijeti samo u dušnik mladih pčela radilica (uglavnom prvih 10 dana). Za mjesec-dva u dušniku se namnoži toliko grinja da ga posvema začepe. Zbog toga je mišićje za letenje nedovoljno opskrbljeno zrakom i pčela ne može letjeti. Grinje mogu u toku zime oštetiti i korijen krila, pa i to dovodi do poteškoća u letenju.
Znakovi bolesti ne javljaju se jednako u svako godišnje doba. Ljeti se znakovi ne javljaju iako su pčele napadnute grinjama. U to je doba život pčela kratak, pa pčele ugibaju prirodnom smrću prije nego se na njima znakovi bolesti razviju toliko da bismo ih mogli primijetiti.
Bolest se u pčeli može potpuno razviti samo u ono godišnje doba u kojem je njezin život dulji, dakle u jesen, a naročito zimi i u ranom proljeću. Za zimskog mirovanja grinje se u dušnicima pčela polako razvijaju dok ih potpuno ne ispune. Na pčelama u zimskom klupku ne opažaju se posebne promjene, osim što su pčele nešto nemirnije, pa mogu i napuštati klupko, a i izlaziti iz košnice za vrijeme hladnih dana.
Izraziti znakovi bolesti opažaju se najbolje za vrijeme zimskih pročisnih letova. Pčele kojima su dušnici napunjeni grinjama, a i one koje imaju ozlijeđeni korijen krila, pokušavaju poletjeti, ali padaju na tlo pred košnicom. To je najjasniji znak ove bolesti. Takve pčele hodaju po tlu, dršću krilima koja su u nepravilnom položaju, kušaju poletjeti, ali ne mogu. Te pčele, odijeljene od svoje zajednice, pred košnicom ugibaju.
Bolest se u pčelinjoj zajednici polagano širi. često je pojedina zajednica napadnuta grinjom već više godina, a da na njoj ne primjećujemo jasnijih znakova bolesti. Bolest se sigurno može utvrditi samo mikroskopskom pretragom dušnika pčele. U laboratorij valja poslati uginule ili vidljivo bolesne pčele. Želimo li za koju naoko zdravu zajednicu znati da li je napadnuta grinjom, treba da se pošalje na pretragu oko 30 pčela letačica ulovljenih na letu na povratku s paše.
Liječenje
Grinjavost pčela možemo uspješno liječiti. Danas već poznajemo veći broj sredstava koja ubijaju grinje, a da ne škode ni pčelama ni leglu. Liječiti je najbolje iza glavne proljetne paše. Na paši brže ugibaju starije pčele, a te su baš jače napadnute i teže se liječe. Najboljima su se pokazala ona sredstva koja se daju u obliku dima. Za sada se sva ta sredstva još uvoze jer se u nas ne proizvode. Uz sredstvo dobiva se i uputa za njegovu primjenu.
Najbolji rezultati postignuti su švicarskim preparatom folbex koji se i kod nas upotrebljava. U promet dolazi u obliku listića kartona (2 X 10 cm) natopljenih sa 1 g klorbenzilata. Taj papir upalimo, plamen ugasimo, i u tinjajućem stanju objesimo u košnicu među okvire da se dimi. Sredstvo dajemo naveče, a leto košnice ostaje zatvoreno 1 sat. Postupak se ponavlja 8 puta u razmacima od jednog tjedna.
Ima još nekoliko sredstava koja djeluju na sličan način (belgijski preparat P. K., njemački preparat delacan, preparat tedion i dr.). U upotrebi su u nekim zemljama i neke tekućine kojih pare ubijaju grinje, ali je njihovo djelovanje slabije (češki preparat BEF, gorušično ulje, metilsalicilat i dr.). Liječi se organizirano za sve pčelinje zajednice jednoga kraja istovremeno. Kojim će se lijekom liječiti, određuje stručni nadzorni organ.
Posebnim mjerama (pojačavanjem zimskih pročisnih izleta, jakom pašom) izlučujemo iz košnice stare teško napadnute pčele i time olakšavamo stanje bolesne zajednice i stvaramo povoljnije mogućnosti za njezino liječenje.
Zajednice napadnute u velikom postotku i brojčano slabe nećemo liječiti. Najbolje je da takvoj zajednici oduzmemo saće s leglom i da ga, bez pčela, prenesemo u drugu košnicu. Time se bolest ne prenosi jer grinje žive samo na pčelama i ne prelaze na saće i stijenke košnice. Preostale pčele bolesne zajednice utamanit ćemo sumporom i iza toga spaliti.
Suzbijanje i sprečavanje
Svaki vlasnik pčela dužan je pojavu grinjavosti prijaviti nadležnim veterinarskim organima. Budući da je to opasna nametnička bolest, nužno je da se prilikom njezine pojave odrede opće mjere za njezino suzbijanje. Kraj u kojem se javila bolest stavlja se pod zatvor (u polumjeru od 5 km).
Iz tog područja ne smiju se iznositi pčele. Sve pčelinje zajednice toga područja podvrgavaju se liječenju jednim od priznatih sredstava. Nakon izvršenog liječenja nužno je mikroskopskom pretragom uzoraka pčela iz bolesnih zajednica utvrditi da li su grinje uginule. Tek kad se utvrdi da je liječenje bilo uspješno, prekida se zatvor onoga kraja. Pčelarstva koja se obrtimice bave prodajom pčela (rojeva i matica) moraju biti pod stručnim nadzorom.