Medonosnu pčelu ka cvjetovima privlače hrana, miris, oblik i boja. Medonosna pčela u toku dana ima 10-14 izleta iz košnice (12 u prosjeku), na paši se prosječno zadržava 10-12 minuta i posjeti od 1000 do 4000 cvjetova (u prosjeku 2.500) u toku dana. Na osnovu informacija koje dobijaju od pčela izviđačica (eng. scout bees) pčele donose odluku koji izvor hrane će posjetiti. Na antenama pčele nalaze se senzorni receptori (sensillae) koji su odgovorni za raspoznavanje mirisa i imaju presudnu ulogu u hemijskoj komunikaciji pčela.
Ovi receptori igraju važnu ulogu u prepoznavanju i markiranju cvjetova. Za vrijeme toplog dana iz cvijeta se ispušta veliki broj isparljivih mirisnih komponenti. Ako medonosnu pčelu u cvijetu očekuje bogata nektarna ili polenska nagrada ona će izdvojiti ove cvjetove u mnoštvu drugih pamteći njihov miris. Na osnovu eksperimenata utvrđeno je da pčele razlikuju boje jer su se vraćale na pojedine vještačke hranilice (sa i bez hrane) obojene različitim bojama. Pčele razlikuju žutu, plavo zelenu i plavu boju, a vide i u ultravioletnom spektru (UV).
Opseg njihovog vida varira na talasnoj dužini od oko 350 nm do 650 nm. Pčele su slijepe za crvenu boju. Cvjetovi mogu reflektovati jednu boju, a neki od njih reflektuju u ultravioletnom spektru. Za ljudsko oko cvijet maslačka je žute boje, ali za pčelu su pojedini spoljni dijelovi cvijeta ljubičaste boje koja je vidljiva u UV spektru. Kada započnu sa radom na cvjetovima jedne boje nastavljaju da ih kontinuirano posjećuju.
Međutim, ako vrsta bilja ima cvjetove različitih boja tada pčele posjećuju cvjetove različitih boja i tada ignorišu boju kao faktor distinkcije (Mather, 1947). Pčele su sposobne da razlikuju oblik cvijeta i formu biljke ali je vizuelna oštrina ove slike mala i zato bolje razaznaju visinu biljke i poziciju cvijeta na biljci (Manning, 1956).
Usni aparat pčele prilagodjen je za grickanje i srkanje. Odmah nakon što pčela ubaci jezik u cvjetnu čašicu, dospjevajući do nektara sa nektarija, dolazi do njegovog usisavanja i transportovanja kroz usta i jednjak do mednog želuca.
Medonosna pčela je prekrivena brojnim razgranatim hitinskim dlačicama na kojima se zadržavaju polenova zrna, a služe im i za prijem čulnih nadražaja. Sposobnost da se na tijelu pčele među hitinskim dlačicama zadržavaju polenova zrna koristi se i pri vještačkim načinima nanošenja polena na pčele uz pomoć dispenzora.
Ekstremiteti medonosne pčele prilagođeni su za sakupljanje polena i na njima se kao i na tijelu pčele nalaze hitinske dlačice. Na prvom paru nogu nalazi se aparat za čišćenje antena koji se sastoji od zubolikog izraštaja na golenjači (tibia) i polukružnog i dlačicama obraslog udubljenja na stopalu (tarsus). Pčela povremeno provlači i čisti antene ovim aparatom. Sa unutrašnje strane prednjih nogu na golenjači se nalazi četkica za čišćenje, dok je na stopalu četka za sakupljanje polena. Na prednjim nogama nalaze se mamuzasti izraštaji koji pčelama služe za skidanje polenovih loptica iz polenovih korpica sa zadnjih nogu.
Na srednjim nogama nalaze se ravne polenske četkice. Srednjim parom nogu pčela brzo skida polen sa glave, grudnog dijela i prednjih nogu i prenosi ga do polenskih korpica na zadnjim nogama.
Sa spoljašnje strane golenjače zadnjih nogu nalazi se polukružno udubljenje na čijim ivicama su ka unutra kružno povijene hitinske dlačice čineći polensku korpicu (corbicula). U ovim korpicama pčela do košnice transportuje polen (u vidu polenskih loptica) i propolis. Na unutrašnjoj strani tarzusa zadnjih nogu smještene su polenove četkice. One su građene od hitinskih dlačica postavljenih u 9 redova pod uglom od 45°. Njih pčele koriste u čišćenju tijela, a posebno srednjih nogu u prenošenju polena do polenskih korpica. Na zadnjim ekstremitetima smještena je i polenova presa koju izgrađuje polenov češalj (rastellum) i mamuza (arcus).
Krila medonosnoj pčeli omogućavaju da obiđe veliki broj cvjetova i zato ona predstavlja efikasnog insekta oprašivača. Sa evolutivnog aspekta postoje nedoumice da li su se u prošlosti krila u početku razvila od dijelova nogu ili su jednostavno izrasla na tijelu pčele i pojavila se kao novi dijelovi tijela. Tehnika letenja pčelama omogućuje da idu od cvijeta do cvijeta kratko se zadržavajući iznad njih i olfaktornim čulima ispitujući da li su vrijedni da se u njima traži hrana.
Radilica koja sakuplja nektar (nektaruša) je manje efikasan oprašivač od pčela koje sakupljaju polen (polenaruša). U grupi nektaruša postoje dvije podgrupe pčela. Prva podgrupa nektaruša koje slete na cvijet i sakupljaju nektar sa vrha cvijeta su efikasniji oprašivači. Šansa da one dođu u kontakt sa polenom je veća u odnosu na drugu grupu pčela koje nektar sakupljaju sa strane cvijeta. Druga grupa nektaruša slijeće na cvijet i jezik gura između kruničnih listića u podnožju prašnika, zato ovakve pčele nisu dobri oprašivači.
Selekcijom medonosne pčele može se postići značajan uspjeh u stvaranju linija pčela za sakupljanje polena sa određene vrste biljaka i time one postaju i bolji oprašivači iste biljne kulture u poređenju sa pčelama koje nisu selekcionisane za ovu namjenu (Free, 1970).
Medonosna pčela obezbjeđuje jednovremeno oprašivanje i utiče na ravnomjernije sazrijevanje i berbu plodova ili žetvu sjemena, bolji kvalitet i veći prinos plodova ili sjemena po hektaru površine.