Uzroci bolesti
Evropska (blaga) gnjiloća pčelinjeg legla bolest je ne-poklopljenog i poklopljenog legla blage zarazne naravi. U uginulom leglu jednog te istog slučaja nalazimo obično više vrsta uzročnika (mikroorganizama), kojih uloga još nije posve objašnjena.
Općenito se smatra da je glavni uzročnik bolesti Streptococcus pluton, a ostali uzročnici, koji se u ličinkama nađu (Bac. alvei, Bact. eurydice, Sc. apis, a i drugi) da imaju tek drugorazredno značenje. No i pojedini od pomenutih uzročnika mogu u određenim prilikama sami uzrokovati bolest (Bac. alvei lažnu gnjiloću, Sc. apis kiselo leglo).
Bolest je blage zarazne naravi, i njezin nastavak ne zavisi samo o prisutnosti uzročnika. Poznati su slučajevi da leglo nije oboljelo kad se u jaku pčelinju zajednicu stavio zarazni materijal (npr. saće s uginulim ličinkama). Uzročnici se mogu i dulje vrijeme nalaziti u košnici, a da zajednica ne oboli.
Teži ili blaži tok bolesti ne zavisi samo o zaraznom uzročniku već i o stanju pčelinje zajednice. Pravilno uzgajana pčelinja zajednica (brojčano jaka, sa dovoljno hrane, pravilno termički izolirana, u povoljnim klimatskim i pašnim prilikama) veoma dobro odolijeva ovoj bolesti. Poremetnje u pravilnom uzgoju ličinki (nedovoljna toplina i nedovoljna ishrana) pogoduju razvoju bolesti. No mi još ne poznajemo dobro sve faktore koji utječu na razvoj bolesti.
Po košnici bolest raznose pčele hraniteljice prilikom ishrane ličinki. Iz jedne košnice u drugu bolest može prenijeti sam pčelar (saće, pribor, med), a mogu je prenijeti i pčele (najčešće grabežom).
Znakovi i tok bolesti
Od evropske gnjiloće obolijevaju najčešće savijene ličinke u dobi od 3 do 4 dana. Bolesna ličinka često mijenja svoj položaj, pa se katkad i prije ispruži. Ličinke gube svoj oblik, postaju mlohave i poprimaju prljavožućkastu boju. Kroz kožicu ličinke prosijava njezino puno i prošireno srednje crijevo u kojem su se uzročnici razmnožili u velikoj mjeri.
Ličinke brzo ugibaju i pretvaraju se u gnjilu masu. Kožica ostaje sačuvana, ali se lako trga. Propala ličinka kasnije se osuši i poprima smeđu boju. Ta osušena ličinka ne drži se svoje podloge i može se lako izvući. Promjene na uginuloj ličinci zavise i o tome koji se uzročnik u njoj razmnožio.
Ako se u njoj razmnožio i Sc. apis, ličinka odaje kiseli miris i pretvara se u suhu mrvičastu tvar. Razvije li se u njoj i Bac. alvei, javlja se jak smrad (pokvareni sir, raspali znoj), a ličinka se pretvara u bezobličnu smeđu, sluzavu i rastezljivu tvar.
Bolesna savijena ličinka ne ugiba odmah, već se u pojedinim slučajevima može i zakukuljiti. Smrt može nastupiti i u stadiju kukuljice, a izuzetno može se razviti i gotova pčela. Nalazi li se u bolesnoj ličinci Bac. alvei, tada se on prilikom pretvorbe ličinke razmnoži u njenu tijelu, i ona se brzo pretvara u smeđu, bezobličnu, sluzavu tvar koja donekle podsjeća na promjene u američke gnjiloće.
Jedna od glavnih razlika jest jak smrad koju prouzrokuje Bac. alvei rastvarajući tijelo ličinke. Na poklopcima takvih stanica javljaju se promjene slične onima u američke gnjiloće (mrlje, rupice, uvučenost), ali u manjoj mjeri.
Tok bolesti može biti raznolik. Katkad se bolest širi polako, te ugiba samo mali broj ličinki. Zajednica gotovo i ne slabi, a iza nekog vremena može ugibanje ličinki i samo prestati. Katkad nalazimo u košnici dulje vremena samo po nekoliko uginulih ličinki koje pčele obično brzo iznesu.
U drugim pak slučajevima izbija bolest veoma naglo, ugiba veliki broj ličinki, broj pčela naglo se smanjuje, i zajednica konačno propada. Nastanak i tok zavisan je u velikoj mjeri o vanjskim faktorima koji djeluju na pčelinju zajednicu. Nisu rijetki slučajevi da se bolest nakon proljeća javi, a ljeti za dobre paše sama od sebe prestane.
Postupak s bolesnom pčelinjom zajednicom. Bolesna pčelinja zajednica može se sanirati davanjem lijekova i biološko-uzgojnim mjerama. Tek u izuzetnim slučajevima, kad već ugine veći broj ličinki, a broj pčela je malen, probitačno je pčele ugušiti, mrtve pčele i saće, na kojem ima veliki broj uginulih ličinki spaliti, a sve ostalo raskužiti na jednak način kao kod američke gnjiloće.
Davanje lijekova
Neki antibiotici [streptomicin, geomicin, teramicin, kloromicetin (kloramfenikol), biomicin, penicilin i dr.] sprečavaju razmnažanje uzročnika u crijevu ličinke. Oni djeluju na sve uzročnike koje u ovoj bolesti susrećemo. Dajemo li bolesnoj pčelinjoj zajednici koji od ovih antibiotika, nove zdrave ličinke neće oboljeti, a pčele će brzo iznijeti iz košnice uginule ličinke. Obično već iza jednog tjedna zajednica odaje potpuno zdrav izgled.
Za liječenje obično se upotrebljava 1 g antibiotika koji se pomiješa sa dvije litre šećerne otopine i dade pčelinjoj zajednici. Lijek valja davati u malim količinama da ga pčele ne bi unosile u međište, već da ga utroše za sebe i za prehranu ličinki.
ŽNajbolje je da se medište za vrijeme davanja lijeka skine. Stoga se navedena količina ne daje odjednom, već se podijeli na tri dijela koji se daju svakog drugog dana. Ljekovita šećerna otopina može se davati u hranilici da je pčele popiju, a može se i raspršivati po saću u okolici legla. Antibiotik se može pomiješati i sa nešto šećera u prahu i posipati po saću oko legla.
Bolest se u većini slučajeva ne javlja ponovo ni onda kad saće nije izmijenjeno. Pčele, naime, dobro očiste saće i dobro izvrše sanitarnu funkciju. No kako na saću može zaostati ipak dio zarazne materije, to se preporučuje da se saće izmijeni kad je to pčelaru najzgodnije.
Pozitivan uspjeh koji se postizava antibioticima ne sastoji se samo od toga što se njima sprečava razmnažanje uzročnika, već vjerojatno i od toga što antibiotici stimuliraju aktivnost pčelinje zajednice u cjelini.
Biološko-uzgojne mjere
Iako se davanjem antibiotika postižu dobri rezultati, ipak ne valja gubiti iz vida i druge faktore koji uvjetuju jači razvoj ove bolesti. Prije svega potrebno je da se pčelinja zajednica stavi u takvo biološko stanje da se ličinke pravilno njeguju, tj. griju i hrane (posebno sa dovoljno mliječi).
Plodište valja stegnuti na toliki broj okvira da su gusto pokriveni pčelama. Valja oduzeti okvire na kojima se nalazi velik broj propalih ličinki. Slabije pčelinje zajednice valja spojiti ili im dodati okvire s poklopljenim leglom iz zdravih i jakih zajednica. Prema potrebi treba košnicu utopliti, naročito u ranom proljeću. Dobro je da se pčele prihrane sa 1 do 2 litre šećerne otopine (ukoliko to nije učinjeno prilikom liječenja antibiotikom).
Pčelinje zajednice, koje su dovedene u pravilno stanje, brzo se riješe uginulih ličinki koje pčele izbacuju iz košnice. Jaka i pravilno držana zajednica često ozdravi i sama i bez upotrebe lijeka. To je i najbolja obrana od bolesti.