Klanac Samariá
Na grčkom otoku Kreti visoki kameni zidovi zatvaraju duboku provaliju u kojoj su se nekada skrivali odmetnici. Duboka gudura, mjestimično posve okomitih stranica, izrezuje spektakularnu krišku iz visokih morskih klifova i planina zapadne Krete. Klanac Samariá vijuga 18 kilometara, širi se i sužava prateći zavojit put kroz gorje Levká Ori ili Bijele planine, čije padine na ljetnom suncu imaju bijeli odsjaj, dok ih zimi prekriva snijeg.
Iz pukotina i polica na stijenama klanca izbijaju čempresi, smokve i oleandri. Na nekim su se mjestima velika stabla čempresa uspjela ukorijeniti u vapnenačku koru, koja djeluju poput zidnih tapeta, a na zidove ju je nanijela vodakoja curi niz planinu. Visoko gore orlovi i sokolovi uzdižu se na vjetru, a jata galica kruže i komješaju se crni ugarci šumskog požara.
Klanac je urezala rijeka Tarraìos, koja teče duž rasjeda između masiva Pachnes na istoku i planina Gìngilos i Volakiás na zapadu. Zimi je rijeka brza bujica koja juri kroz klanac, ali ljeti se količina vode smanjuje i rijeka se pretvara u klokotavi potok.
Stoljećima je ovaj klanac bio utočište bandita i odmetnika, i ljudi koji su nastojali pobjeći od krvih osveta između brojnih kretskih sela. Četrdesetih godina 20. stoljeća ovo je bilo idealno skrovište za komunističke gerilske vojnike koje su se borile u grčkom građanskom ratu.
Na sjevernom kraju klanca, na nadmorskoj visini gotovo 1200 metara, strme drvene stepenice spuštaju se niz guduru i vode posjetitelja kroz borove sve do korita rijeke. Na oko 8 kilometara od početka klanca nalazi se napušteno selo Samariá, iz kojeg je stanovništvo otišlo 1962. godine kada je klanac postao dijelom nacionalnog parka. Vjeruje se da je klanac ime dobio po ovdašnjoj bizantskoj crkvi Osía María u kojoj se nalaze drevne freske.
Sa svakim zavojem na stazi pred očima vam se otvara nov pogled od kojeg zastaje dah. Golemo kamenje uzdiže se visoko stojeći jedno na drugome, rijeka kruži oko stijena i ispunjava bazene, a neprekidna erozivna snaga vode urezuje u stijene zanimljive oblike.
Nakon Samarije klanac se počinje sužavati, a visoke litice koje se uzdižu okomito iz korita rijeke počinju se približavati. U ovom dubokom i uskom hodniku nebo se sužava i pretvara u tanku modru vrpcu, a sunčeve zrake probijaju se tokom dana tek na kratko vrijeme. Klanac je najuži na mjestu koje se naziva Željezna vrata.
Vrata je opisao Englez Robert Pashley, koji je početkom 19. stoljeća klanac proputovao na mazgi. “Širina ovog dubokog ponora” napisao je, “pri tlu je oko deset stopa, a prema gore se širi na trideset ili najviše četrdeset pri vrhu. Dio puta koji smo morali proći hodajući posred brzog potoka dug je oko 60 koraka.” Sa zidovima visokim najmanje 500 metara, Željezna vrata ulijevaju strahopoštovanje, naročito kad vjetar huči prolazeći kroz uski otvor.
Između Željeznih vrata i mora klanac se širi. Nešto dalje od obale nalazi se napušteno selo, koje se nevidi s mora, pa je bilo zaštićeno od pljačkaša, to je nekada bio dio Ayie Rouméli, jednog od malobrojnih naselja u visokim liticama oje okružuju ovaj dio otoka.
Ayiá Rouméli nalazi se na lijepom mjestu među oleandrima i maslinama, na mjestu drevnoga grada Tarrhije. Nekada je to bila užurbana luka iz koje se izvozilo čempresovo drvo u Troju i Mikenu, no 66. godine uništio ju je potres. Stanovnici Ayie i Rouméli prodaju diktamos (jasenak), rijetku biljku od koje se pripremaju biljni čajevi.
Raste u klancu na visokim i gotovo nedostupnim mjestima u kojima caruju brzonoge divlje koze agrími, koje ovdašnji stanovnici nazivaju kri-kri. Ta neuhvatljiva stvorenja, koja je teško primijetiti, na stijenama pasu busene jasenaka.
Klanac se za turiste obično otvara u maju, kad razina vode u rijeci padne, a sezona se zatvara u oktobru. Šetnja kroz klanac traje najmanje pet sati, a u nju se trebaju upustiti samo iskusni planinari.