Hren (Cochlearia armoracia)
Najčešći domaći nazivi: hrelj, torman, ljuti korijen, andrkva, morska rotkva, trupka, povrtnica, vrtna rotkva
Raste na vlažnim mjestima, a uzgaja se i po vrtovima jer mu korijen služi kao začin jelima. To je jaka, zeljasta, višegodišnja biljka, oko 1 m visoka, vrlo velikih, na rubu nazubljenih listova i dugčekih cvatova bijelih cvjetova. Korijen, dug i do 1 metra, vrlo je debeo, s više glava, na gornjem kraju zadebljao, izvana žućkasto-siv, iznutra bijel. Dok je mlad, nije žilav. Ljuta je okusa i peče.
Bez mirisa je, ali ako se nariba ili nastruže, razvija se jak miris koji izaziva suze. Upotrebljava se samo svjež korijen, a može ostati dugo svjež ako ga se zakopa u vlažni pijesak u podrumu. Sadrži sinigrin, eder, asparagin, glutamin, vitamin C, mirozin i nešto eteričnog ulja. Bere se u julu, avgustu i septembru.
Pripremanje lijeka, primjena i djelovanje: Djeluje antiskorbutično i zbog toga koristi protiv bolesti jetre, probavnih organa i zuba. Za tu se svrhu preporučuju kisela jela, naranče, limuni i hren, kiselo zelje i drugo povrće. Kao lijek, hren se uzima u obliku sirupa ili kuhan u bijelom vinu ili vodi. Važno je znati dozu! Sok od 30-80 gr hrenova korijena izaziva povraćanje, pa se ta doza nikako ne smije prijeći, bez obzira na način upotrebe. Isto tako, 15-20 gr sjemena hrena, kuhanog u vodi, uzrokuje povraćanje i proljev.
Ako se na 1 litar sirupa od hrena doda 15 gr jodne tinkture, dobiva se vrlo dobar lijek protiv skorbuta, a ako se 15 gr jodne tinkture pomiješa sa 150 gr sirupa od hrena, i uzima dvaput dnevno poslije jela po 1 velika žlica, to pomaže protiv reume.
Budući da hren stimulira mokrenje i znojenje upotrebljava se kao lijek protiv vodene bolesti, osobito ako je ona posljedica bolesti bubrega i bjelančevine u mokraći. Za tu svrhu najbolje ga je uzimati u obliku sirupa, ili tako da ga skuhamo u sirutki ili u vodi. Čisti se hrenov sok malokad upotrebljava. Obično se uz meso kao prilog poslužuje nastrugan sirov korijen ili umak od hrena.
Hren potiče izlučivanje kamenaca i pijeska iz bubrega. U slučaju plućnih bolesti koristan je čaj od 10 gr korijena na 2 dl kipuće vode, ili sirup od tog čaja sa šećerom: sirupu se doda mala količina bijelog vina, obično 2 dl na 1 litar sirupa, a uzima se po 1 velika žlica triput dnevno poslije jela.
Hren je naročito prikladan kao lijek za one koji uz bolesne bubrege imaju i kronički bronhitis, katar, proširenje pluća, astmatične napade i slično, a kako nadražuje sluznicu i povoljno utječe na probavne organe, poboljšavajući opću ishranu organizma, koristan je u slučaju škrofuloze, iskašljavanja sluzi, bolesnih desni, neaktivnih plućnih bolesti, pa čak i neaktivne tuberkuloze.
Sirup od hrena, koji je vrlo djelotvoran, priprema se tako da se korijen hrena nareže u tanke kolutove koji se poslažu na kakvu mrežu ili gazu napetu preko neke posude. Na te kolutiće pospe se debeo sloj šećera u prahu. U posudu ispod mreže kaplje tada sirup, koji se bolesniku daje u količini od po 1-2 velike žlice dnevno, prije jela.
Primijenjen kao oblog hren djeluje čak jače nego slačica, izaziva crvenilo koje je znak boljeg protoka krvi (hiperemije) na oboljelom mjestu, a to koristi protiv probadanja, akutnog bronhitisa, upale porebrice, reume itd.
Protiv oticanja u slučaju vodene bolesti djelotvorna je mješavina jednakih dijelova hrena, preslice (Equisetum arvense) i ruže (Rosa centifolia). Misli se da hren i preslica djeluju na stanice bubrega, koje izlučuju mokraću, a u tom slučaju može se primijeniti i mješavina od po 25 gr šipka (Rosa canina), korijena zečjeg trna (Ononis spinosa), morskog luka (Scilla maritima) i kleke ili smreke (Fructus juniperi).
Velika žlica te mješavine popari se šalicom kipuće vode, zatim se to ostavi da stoji poklopljeno pola sata, pa se procijedi. Pije se 2-3 puta dnevno po 1 šalica. Ista mješavina može se pretvoriti u prah i uzimati 2-5 puta po 1 kavska žlica poslije svakog obroka u toku dana.