Planinski lanac Ahaggar
Duboko u Sahari nalazi se područje, zbog čije prirode i načina života, legende i stanovnici možda nadahnuli priče iz Hiljadu i jedne noći. Kad je sunce na nebu visoko, u tom području u Sahari, nema jasno vidljivog horizonta – tek nejasni mliječi prizor koji bi mogao biti blizu ili daleko. Nemate jasnu predstavu za sliku niti udaljenost.
No, krenete li na jug od oaze Salah, prema središtu pustinje, polako u tom središtu velike pustinje, polako u tom neprozirnom području počinjete prepoznavati neki čvrst, zatamnjen oblik koji se proteže na obje strane.
Postepeno vam se stvara slika da je riječ o visokoj i naizgled beskrajnoj litici, najsjevernijem bedemu alžirskog planinskog lanca Ahaggar. Čak i na alžirskom popisu nevjerojatnih prirodnih ljepota ovaj planinski lanac ističe kao golemi otok, otprilike veličine Francuske, koji leži usred saharskog okeana. S tri je strane okružen visokim liticama, a na zapadu se polako spušta i pretvara u Tanezrouft, Zemlju žeđi, u kojoj su nekad putnici koji bi karavane napustili bili osuđeni na smrt.
Iako se o Ahaggaru, koji se naziva i Hoggar, obično govori kao o planinskome lancu, zapravo je riječ o granitnoj visoravni. U njegovu središtu, u području Atakor, rijeke lave prekrile su granit sa 180 metara bazalta, koji je izlomljen kao površina velike gomile vulkanske šljake.
S takve površine gotovo doo visine 3000 metara uzdiže se nevjerojatan niz različitih tornjeva, stubova i igala od fonolita, još jedne vrste vulkanske stijene. Hladeći se, stijena se razlomila u dugačke prizmatične oblike, koji su uglavnom međusobno povezani tako da podsjećaju na cijevi orgulja, no dobar dio njih nalikuje i na goleme vezice šparoga.
U dijelu Atakora koji pokriva 777 m² ima više od 300 takvih molnolita, koji u i onako iznenađujućem krajoliku dodaju još neočekivanih oblika. Nomadski narod Tuarezi, koji nastanjuju Ahaggar već više od 2000 godina, ovo područje naziva Assakrem, odnosno “kraj svijeta”.
Među planinama uopšte nema vegetacije, a biljnog pokrivača vrlo je malo na cijeom području planinskog lanca Ahaggar. Kiša pada vrlo rijetko i u malim količinama, no u nekim strmim kanjonima, koji sprječavaju brzo isparavanje, kišnica se skuplja u malim bazenima koji omogućavaju rast zelenila i stvaraju privid hladnoće. Koliko god da ih je malo, ti su bazeni iznimno važni za stada naroda Tuarega.
Tuarezi ljudi s velom
Tuarezi ljudi koje žive u Ahaggaru fascinantni su ljudi. Muškarci su visoki, svijetle puti, a od puberteta nadalje nose veo – neki kažu da ih on štiti od zlih duhova koji bi im mogli ući kroz usta. Nose dugačke mačeve i bodeže te štitove napravljene od kože bijelih antilopa. Neki smatraju da su to potomci tajanstvenih vozača bojnih kola koji su krenuli iz Libije oko 1000 godina prije Krista, a prikazani su na slikarijama stijena Tassiliju.
Njihovo ime, Tuareg, arapska je riječ koja znači “od Boga napušteni” , obzirom da su prekasno se preobrazili na islam i još imaju određenih otklona od najstrožih vjerovanja. Žene ne nose veo i imaju velik utjecaj u obitelji, a tuareški brakovi obično su monogamni.
Sve do kraja 19. stoljeća Tuarezi su vladali najvećim dijelom pustinje iz gradova u oazama Tamanrasset i In Salah, gdje su trgovali bjelokošću, zlatom i robovima, a prihode su nadopunjavali naplaćajući zaštitu karavanama koje su ovuda prolazile.
Kad su 1881. godine čuli da bi im takav život mogao biti ugrožen zbog francuskih planova da sagrade autocestu preko Sahare, odgovorili su masakrom gotovo čitave ekspedicije koja je bila poslana da istraži moguću trasu. Iako je ekspedicija bila loše organizovana i slabo vođena, a članovi plemena naouružana tek srednjovjekovnim oružjem, brzina tuareškog napada i njihov zastrašujući izgled u očima Francuza ostavila su dojam nepobjedivosti.
Tuarezi su dojmili se snažno Francuza, koji su o njima ispropovijedali najrazličitije legende za koje Tuarezi nikada nisu čuli. Najsnažnija od njih priča je na kojoj se temelji roman Pierrea Benoita L′Atlantide, napisan 1919. U njoj se govori o Antinéi, prekrasnoj kraljici Atlantide, koja živi u dvorcu u gorju Ahaggar i ondje zavodi i ubija mlade francuske vojnike. Godine 1925. arheolozi su objavili otkriće ženskog kostura koji je bio pokopan uz sve kraljevske počasti. U medijima je odmah proglašen kostur Antinée.
Ishod je bio iznimno uzbudljiv. Francuski časnici došli su u gorje u velikom broju tražeći daljnje dokaze, a čak ni veliki istraživač Henri Lhote nije mogao odoljeti legendi. Godine 1928. u nekoj osamljenoj špilji otkrio je slikariju na stijeni koja prikazuje ženu čije su grudi obojene bijelom bojom, te je potvrdio da je to Antinéa, nezaboravna zavodnica iz gorja Ahaggar.